Iz knjige doktora Enesa Hasanagica, “Ljekovito bilje i jetra”
„Mudraci nas uče da treba voditi jednostavani spokojan život. Tijelo koje tako čuva svu svoju energiju, bolesti neće napadati. Mudar čovjek se čua i želja, te će njegovo srcr biti mirno, njegovo tijelo može da se maori, ali ne i njegov duh. Samo ako živi u ovoj jednostavnosti, čovjek može i u naše vrijeme da doživi starost od sto godina“ – iz Nei Kinga, nastarijeg do sada poznatog medicinskog djela u svijetu (Georges Beau).
Stari Grci smislili su svoju divnu, poetičnu mitologiju. Po grčkoj mitologiji prvi bog ljekarničke vještine bio je Apolon. U njegovu čast širom Grčke podizani su hramovi, a najveći hram i svetilište bili su Delfima. I danas se na ruševinama Apolonovog hrama u Delfima može razabrati poruka: Ničega previše, što je osnovni moto zdravoga života – da se niučemu ne pretjeruje.
Jetra je najveća hemijska fabrika ili laboratorija koja se da zamisliti. Za života čovjeka u jetri se svakog trenutka odigrava veliki broj hemijskih, bolje rečeno biohemijskih reakcija. Svaki zastoj, svaki poremećaj u funkciji jetre, odražava se na rad ostalih organa ili čitavog organizma, uopće. Zbog toga sa jetrom treba postupati sa razumom. Ne treb je često dovoditi u iskušenje, jer jetra nije programirana za ta iskušenja. Niko ni od koga ne zahtijeva da zbog jetre postane asketa. Bilo bi to nerazumno. Voditi umjeren život u svemu, najbolji je preduslov za dobro sveopće stanje organizma, a jetre posebno. Jetra radi potpuno automatski, a taj automatizam zavisi od rada cijelog organizam. Automatizam jetre zavisi od mnogih faktora: ponude u hrani, potražnje na periferiji, vitamina, hormona, živčanog sistema itd. Stiče se dojam da je jetra običan automat ili kompjuter. Nije to baš tako. Uvaženi bard svjetske karidologije prof. K. Barnard tvrdi da je srce obična pumpa. Srce u principu jeste pumpa, ali nije obična.
Alkohol je zasigurno najveći neprijatelj jetre. I ne samo jetre. Ali, na koji način? Nije štetna upotreba alkohola. Štetna je zloupotreba. Čašica dobre šljivovice pred ručak, kao čaša dobrog vina poslije ručka, naročito ako je ovaj bio obilniji, ne mogu naškoditi. Naprotiv. Dobro je primijetio jedan veliki grčki filozof još u starome vijeku: Vino je za uživanje, a ne za krmačenje!
Kažu da je automobil neophodan u današnjem tempu života za obavljanje svakodnevnih poslova. Nije! Automobilom se svugdje sporije stiže. Naročito kada je posao u pitanju, a da se ne govori o neopotrebnom nerviranju, zagađivanju okoline, troškovima vožnje itd. Automobil bi trebalo da stoji u garaži ili ispred kuće, a da se upotrijebi samo u iznimnim slučajevima: najvećim dijelom za odlazak u prirodu u slobodnom vremenu. Što dalje to bolje, dokle god se može voziti putovima.
Kada se pak tamo dođe nerazumno je odmah iz automobila izvoditi sto i stolice i raspaliti roštilj. Treba šetati po brdima i dolinama, razgledati po predjelima. Nije potreban nikakav bolji lijek ni za jetru, ni za čitav organizam uopće. Poslije jednog takvog pohoda raspaliti roštilj. Zašto da ne!
Nije razumno, čim se ujutro otvore oči, zapaliti cigaretu, pa ih poslije u toku dana popušiti još 30-40 komada. Još je manje razumno, sve to ujutro raditi na prazan stomak, uz to još sa kafom.
Poslije jutarnje toalete, uzeti kašiku meda, pa zatim dobro jesti. Naravno, dobro jesti prije odlaska na posao. Treba sit raditi a gladan spavati, to je razumnije. Poslije toga popiti jutarnju kafu sa cigaretom? Može i to. Nismo sveci.
Nauka kaže da je duhan štetan? Jeste! Ako se puši 30-40 cigareta dnevno, jer to je pretjerivanje. Međutim, šta može nauditi zdravom, veselom čovjeku 4-5 cigareta dnevno uz kafu ili poslije dnevnih obroka. Vjerovatno bi tu i nauka zapela sa svojim dokazima.
Ljudi noću spavaju da bi se odmorili. Nerazumno je prije spavanja pretrpavati želudac hranom, pogotovu teškom. Kakav je to odmor ako organi moraju variti i mljeti hranu. Noću se i oni, posebno organi za probavu i jetra moraju odmarati. Sasvim je dovoljno, i naročito zdravo, navečer popiti samo šolju kiselog mlijeka, pojesti jabuku ili što je posebno preporučljivo za one koji imaju kakvih problema sa jetrom ili živcima: navečer prije spavanja pojesti jednu običnu, našu zelenu salatu začinjenu maslinovim uljem, sokom od limuna i sa malo, vrlo malo, morske soli.
Naš je običaj da jedemo mnogo hljeba. Međutim, nerazumno je jesti isključivo bijeli hljeb. I uopće bijeli hljeb ne treba nikako jesti. Pored toga što nema nikakve biološke vrijednosti, štetno djeluje na čitav organizam, posebno jetru.
Nerazumno je, posebno u odnosu na jetru, kod svake najmanje prehlade, kod svakog malog oboljenja, prihvatiti se lijekova u obliku hemijskih preparata, posebno antibiotika. Oni istina, utiču na bolest, ali kasnije sve to organizam, posebno jetra, mora da preradi i eventualno učini neškodljivim. A mnogi od tih hemijskih preparata ili njihovi raspadni produkti ili metaboliti su otrovi.
Da se ne bismo krivo razumijeli! Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u hemiji su učinjena epohalna otkrića, ali istovremeno je hemija učinila veliku pogrešku što je iz upotrebe istisnula ljekovito bilje, i hiljadama godina sticano iskustvo o njemu. Ako bi bilo ko sada pokušao da učini nešto u obrnutom smjeru, bilo bi to mnogo gore od pogreške. Samo racionalna, kombinovana i znalačka primjena ljekovitog bilja i hemijsko-farmaceutskih proizvoda, može dati optimalne rezultate u tretmanu svih oboljenja. To je naravno sada posebno važno kada se svakodnevno u terapiji uvode mnoge hemijske supstance čije pravo djelovanje i ne poznajemo dovoljno i kada se s pravom govori o pravoj „terapijskoj džungli“ koja nanosi toliko štete da danas imamo izdvojenu granu patologije nazvanu „bolesti izazvane lijekovima“.
Nerazumno je jesti stalno tešku, masnu hranu. Pogotovu ako je mast životinjskog porijekla. Valja se brzo odvikavati navike da hranu ne smatramo hranom ako odozgo ne pliva dva prsta debeli sloj masnoće. Strašno je to za jetru! I za ostale organe.
Prvi maratonac koji je pretrčao 42 kilometra od Maratona do Atene, srušio se na cilju mrtav. Njemu skvaka čast, obavio je svoju dužnost, trčao je za domovinu. Nerazumno je, međutim, trčati 42 kilometra bez takvih uzvišenih ciljeva. Takvi i slični nevjerovatni fizički i psihičkih napori moraju ostaviti tragove na čitav organizam, bez obzira na predhodni trening. Ili; popeti se na Himalaje, preplivati kanal Lamanš i sl.
Hodati, potrčati, šetati, pogotovu preko brda i dolina, zaplivati. U redu! Sada, kažu, trči čitava Amerika, premda u posljednje vrijeme i otuda stižu vijesti da se i njima smučilo toliko trčanje. Trčimo i mi. Ko nam brani? Samo ne pretjerujmo. Zašto trčati 20-tak kilometara? Onaj ko prepješači 20 kilometara po čistom vazduhu, suncu ili kiši svejedno, preko brda i dolina, umorit će se jednim finim umorom, poslije kojeg će zaspati snom visokog kvaliteta, što znači da su mu svi organi, uključujući i jetru vrlo zadovoljni.
Neko je rako: rad i samo rad. Rad počinjati rano ujutro, što je moguće ranije, a završavati kasno u noć. Ovaj ritam ne treba prekida ni subotom i nedjeljom, a po mogućnosti ni u dane praznika. Nerazumno je to jer predstavlja najbolji način da se dobije infarkt miokarda ili upropaste ostali organi, posebno jetra.
Neko može reći: mnoge navike sticane godinama treba prilagođavati ili ih se odricati kao, naprimjer, jesti ujutro, a navečer ići gotovo gladan u krevet. To je samo izgovor da se ništa ne učini. Za 10 dana uz vrlo malo volje mogu se izvršiti mnoge korisne redukcije. Ni sa redukcijama nemojmo pretjerivati, umjereno, postepeno, ništa naglo, ničeg previše.
Tešo je pretpostaviti da čovjek kao svjesno biće od najranijih vremena nije primijetio da se mnogi važni procesi odvijaju mimo njegove volje. Da to pojasnimo. Čovjek, ako je gladan, nastoji zadovoljiti tu svoju fiziološku potrebu. Istina, do izvjesne granice čovjek može kontrolirati osjećaj gladi, a zatim ipak mora jesti. Onog trenutna kada je stavio hranu u usta, pa čak i znatno prije, organizam se aktivira za taj čin primanja hrane. Hrana prvo dolazi u usta. Tog trenutka pa i prije, aktivira se jedan mehanizam čiji je rezultat da pljuvčne žlijezde počinju obilno lučiti pljuvačku. Bez pljuvačke, u najmanju ruku, bilo bi otežano žvakanje i raskvašavanje hrane, odnosno formiranje zalogaja spremnog za slijedeću radnju – gutanje. Na isti način aktiviraju se mimo čovjekove volje i ostali njegovi organi, za šta je čovjek svjesno i prinudno dao poticaj.
Danas smo postali svjesni da je život ljudskog organizma najvećim dijelom automatizovan, dobro programiran proces koji se harmonično odvija. Ovdje se nećemo baviti pitanjem šta znači ako u tom automatizmu dođe do disharmonije, to će u kasnijem izlaganju postati jasno. Ali ipak da postavimo pitanje: Na na šta, odnosno za šta je organizam programiran? Odogovor je jednostavan: Najvećim dijelom na vanjske poticaje, svojim genetskim karakteristikama. Što su vanjski poticaji prirodniji i umjereniji, to će automatizam organizam na njih harmoničnije odgovarati.
Ali, ako srce nije obična pumpa, ni organizam nije običan automat.
